Jesmo li išta naučili?
Zaklade i filantropija u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću
U Hrvatskoj su tijekom povijesti postojale raznolike zakladne aktivnosti i tipovi zaklada. Najraniji podaci o zakladama potječu iz 15 i 16. stoljeća kada su zaklade većinom bile pod vodstvom crkve, usredotočene na podjelu stipendija. Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj je bilo registrirano oko 220 zaklada – zanimljiv je podatak da 2014. godine imamo gotovo isti broj zaklada (oko 215 ).
Najčešće su bile privatne stipendijske zaklade koje su pomagale važne obrazovne i kulturne programe u zemlji. Kriteriji za dodjelu stipendija većinom su se odnosili na obiteljski status, vezu s osnivačem, regiju ili grad iz koje je potencijalni kandidat potjecao i spol (dobitnici stipendija većinom su bili muškarci). Određeni je broj privatnih zaklada izravno pomagao škole, učitelje i učenike te brinuo o hrani, odjeći, knjigama i lijekovima namijenjenima siromašnoj djeci. Postojale su i humanitarne zaklade poput Jelačić zaklade i Zaklade Marije Terezije koje su brinule o siromašnima, siročadi i žrtvama rata, kao i Zaklada za stare i onemoćale koju je osnovao ugledni Židov Lavoslav Schwarz. Bolnice su upravljale vlastitim zakladama.
U Zagrebu su građani osnovali zakladu namijenjenu unaprjeđenju infrastrukture i komunalnih resursa grada, tj. za održavanje groblja, uličnih svjetiljaka, javnih satova, itd. Ostale su zaklade pomagale razvoj gospodarstva ili bile usmjerene na fondove iz kojih su se isplaćivale mirovine za zaposlenike poduzeća koje su osnivale te zaklade. 1930. godine donesen je Zakon o zadužbinama (zadužbina – arhaična riječ za zaklade) koji je pravno regulirao status zaklada. Rastući i raznoliki život zaklada naglo je zastao 1945. godine kada je socijalistička vlast nacionalizirala, izvlastila ili zatvorila te organizacije. Prema dostupnim podacima iz državnog arhiva, novinskim člancima i napisanim esejima iz područja civilnoga društva, filantropije i zakladništva s usponom socijalističke vlasti organizirane filantropske aktivnosti su zaustavljene. Neki su pak smatrali da je država preuzela i poticala filantropske aktivnosti za opće dobro koje su shvaćene ili kao iskrena ili kao manipulirana filantropija. Evo nekih primjera tzv. filantropskih akcija:
Radne akcije za izgradnju infrastrukture: Nakon drugog svjetskog rata postojala je jaka motivacija za obnovu zemlje, te su mladi ohrabrivani da se prijave za takav neplaćen rad u zamjenu za besplatnu odjeću, hranu i druge povlastice (npr. besplatni tečajevi fotografije ili vožnje). Takve su akcije potjecale iz socijalističkog principa solidarnosti i zbog toga su ih mnogi smatrali političkim, a ne filantropskim akcijama. Za vlast ponekad nije bio važan rezultat akcije, već proces izgradnje i širenja“komunističkog duha”.
Individualni prilozi: Individualni prilozi ostvarivali su se na različite načine. Građani bi redovito dobrovoljno sudjelovali u humanitarnim akcijama pod vodstvom Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija. Također su se održavali referendumi o tome želi li građani donirati svoje vrijeme i rad za izgradnju npr. cesta, zgrada ili uvođenje struje. Referendumi su organizirani na lokalnoj i republičkoj razini u bivšoj Jugoslaviji, te su rezultati referenduma bili uglavnom pozitivni. Ipak, sudjelovanje u radovima nije shvaćeno kao dobrovoljno jer se sudjelovanje u takvim radovima nakon održavanja referenduma nije moglo odbiti. Organizirani su i samodoprinosi – tvrtke su investirale određen postotak ukupnog prihoda u posebne fondove iz kojih su se kupovali stanovi za zaposlenike, a taj je postotak stvoren tako što su zaposlenici donirali postotak svoje plaće npr. radeći besplatno subotom.
Baš svatko, bogat ili siromašan, treba ili uzima nešto od zajednice/društva, a volontiranje, donacija novca potrebitima, stvari ili neki drugi oblik pomoći jedan je od načina da pokažete osjećaj zahvalnosti prema zajednici u kojoj živite. „Kao što dajem, ja i dobijem” (Mary McLeod Bethune, američka pedagoginja i borac za građanska prava)
Buđenje iz pepela
Organizacije poput Crvenog križa, Lige za borbu protiv raka i Caritasa djelovale su na nacionalnoj razini u humanitarnim pitanjima, uz odobrenje i podršku države. Postojala su i brojna udruženja koja su angažirala građane širom zemlje u svojim lokalnim podružnicama, kao npr. Udruženje izviđača. Druge vrste građanskih udruženja doživjele su snažan rast 80-ih godina fokusirajući se na pitanja ravnopravnosti spolova, okoliša i dr. Nakon promjene vlasti i uspostave demokratske Hrvatske, određen broj tih grupa i udruženja registrira se kao udruge (vrlo se često u javnosti koristi nepravilan pojam – nevladine udruge).
Iako nije postojao zakon koji bi zabranjivao osnivanje zaklada tijekom socijalizma, okolina nije poticala ni podržavala njihovo postojanje. U praksi je bilo teško prikupiti sva potrebna odobrenja države za uspostavu zaklade. Također je zbog ograničenja privatnog vlasništva u socijalizmu bilo je teško akumulirati dovoljno kapitala za osnivanje zaklade. Nakon raspada Jugoslavije ranih 90-ih, zaklade su se ponovo pojavile u Hrvatskoj. Njihov je razvoj, međutim, bio vrlo spor, vjerojatno zbog rata i isključenja Hrvatske iz europskih programa kao što je PHARE. Drugi je razlog naveden u CERANEO (Centar za razvoj neprofitnih organizacija) istraživanju iz 1997. godine u kojem je istaknut slab interes stranih donatora za investiranje ili pomaganje zakladnom razvoju u Hrvatskoj. Usporedbe radi, 1997. godine Slovačka je imala 422 zaklade, a u Hrvatskoj su krajem 1998. godine postojale samo 33 zaklade. Do 2001. godine bilo ih je registrirano ukupno 47, a u sljedeće je dvije godine Hrvatska doživjela rast u broju zaklada – na 70 zaklada i 2 fundacije registrirane pri Ministarstvu za pravosuđe, lokalnu upravu i samoupravu do 2003. godine.
S pravom se pitamo jesmo li danas, 2014., stvorili poticajno okruženje za razvoj zakladništva, razumijemo li dovoljno na koji način zaklade mogu biti pokretač i sudionik društvenih, ali i ekonomskih promjena kao u Europskoj uniji, Americi i u drugim krajevima svijeta?
O tome sljedeći put.
Drago Vručinić, upravitelj Zaklade Zamah
