Jesmo li spremni biti filantropi?
Jesmo li sebični, nemamo vremena i razumijevanja za druge ili dobra djela katkad činimo zbog grižnje savjesti, straha da se nama može dogoditi slična nevolja?!
Neka istraživanja pokazuju da darivanje i činjenje dobrih djela imaju za nas pozitivan učinak. (The Economist-2012 i The Chronical of Philanthropy).
Pa zašto to ne radimo češće?
U državi kojoj građani ne vjeruju, koja se bezuspješno bori s korupcijom, gdje narod ima ozbiljno nepovjerenje prema većini elita; političkim, društvenim, ekonomskim, svaki napor građana usmjeren pomoći sugrađanima u nevolji nailazi na niz zapreka poput lošeg poreznog sustava, visoke korupcije, ili slabog upravljanja doniranim novcem u slučaju pojedinih udruga, ali i slabe vidljivosti i neprepoznatljivosti zaklada u društvu i javnom životu.
Filantropija dolazi od grčkih riječi philein+anthropos (voljeti, čovjek) – voljeti ljude, ljubav prema čovjeku.
Filantropija se može iskazati i objasniti na mnogo načina. Definicija Oksfordskog rječnika opisuje filantropiju kao “poticaj za dobrotvornu akciju”, oprečnu egoizmu, a prema Free Dictionary filantropija je napor ili sklonost putem koje težimo povećati dobrobit čovječanstva, kroz dobrotvorne potpore ili donacije. Suvremena definicija filantropije uključuje koncept volontera, pojedinca i organiziranih skupina koje promiču i unaprjeđuju opće dobro.
Zaklade su izraz organizirane filantropije. Worldwide Initiative for Grantmaker Support (WINGS) navodi da su zaklade “nezavisno konstituirane, neprofitne organizacije s uspostavljenim vlastitim i pouzdanim izvorom prihoda (obično, ali ne isključivo) od temeljnih sredstava ili kapitala”. Organizacije imaju vlastita upravljačka tijela i distribuiraju financijska sredstva za obrazovne, kulturne, vjerske, društvene ili druge općekorisne svrhe putem potpore udrugama, dobročinstvima, obrazovnim institucijama, pojedincima ili kroz vlastite programe.
Prema podacima European Fondation Centra, u Europskoj uniji djeluje oko 110.000 zaklada koje djeluju za opće dobro, što u prosjeku predstavlja 4 zaklade na svakih 10.000 stanovnika u Europskoj uniji. Kada govorimo o održivosti u zapošljavanju, prema tvrdnjama EFC-a zaklade u EU zapošljavaju između 750.000 i milijun osoba.
Gotovo 45% zaklada pokrenulo se ranih 90-ih godina. Određeni broj upućenijih osoba iz tog područja misli da je novi val zaklada pokrenut zbog raspada komunizma u istočnom bloku te raspadom i ratom na tlu bivše Jugoslavije. Jačanje i razvoj civilnog društva, strukture socijalnih i društvenih zahtjeva, danas su pridonijele sve većoj potrebi za jačanjem uloge filantropije (općeg dobra) te institucijama kao što su zaklade koje bi u svojoj naravi trebale promicati vrijednosti općeg dobra.
Svakako jedna od dobrih stvari koja se dogodila u posljednjih nekoliko godina je izglasan Zakon o volonterstvu (NN 58/07). Volontiranje pridonosi aktivnom uključivanju građana u društvene procese i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva jednakih mogućnosti, kao i poboljšanju kvaliteta života građana. Donošenjem zakona dobili smo strukturirani pristup i mogućnost da se volontiranje društveno prizna, ali i ekonomski vrednuje.
Hrvatska trenutačno ima oko 200 registriranih zaklada koje većim dijelom dolaze iz javnog sektora (osnovane od strane državnih institucija/jedinica lokalne i regionalne samouprave, fakulteta…). Postavlja se pritom pitanje jesu li uvijek opravdani razlozi osnivanja javnih zaklada i te je li opravdano njihovo raspolaganje novcem. Naime, riječ je o novcu s kojim neke javne institucije regionalne ili lokalne samouprave raspolažu kao proračunskim sredstvima koja su im dana da se njima rješavaju problemi obuhvaćeni njihovim mandatima proisteklim iz zakonskih dokumenta, poput statuta. Kako smo svjesni tromosti i nesposobnosti državnih institucija, pitam se zašto bi se javne zaklade trebale osnivati i jesu li one jamstvo napretka ili rješavanja problema u zajednici.
Poslovni sektor svoj odnos prema zajednici promiče na način društveno odgovornog poslovanja (DOP), čiji je dio i korporativna filantropija. Ovdje valja naglasiti da kod dijela poslovnog sektora volontiranje jest društveno odgovorno poslovanje, ali nije filantropija. Najčešće je u našem poslovnom sektoru filantropija jednostavno davanje novca kroz često upitne marketinške kampanje. Ozbiljno nerazumijevanje i pogrešne predodžbe o zakladništvu u Hrvatskoj dodatni su uteg u razvoju organizirane filantropije.
Još uvijek najveći dio poslovnog sektora ne zna da je člankom 5. stavak 15. Zakona o porezu na dobit propisano da se u rashode poreznog razdoblja priznaju i darovanja u naravi ili novcu doznačena na žiro račun, a u kulturne, znanstvene, odgojno obrazovne, zdravstvene, humanitarne, športske, vjerske i druge svrhe, udrugama i drugim osobama koje navedene djelatnosti obavljaju u skladu s posebnim propisima. Porezno priznatim rashodom smatraju se sva davanja u novcu ili naravi do visine 2% od ostvarenih prihoda u prethodnoj godini, osim u slučaju kada su ti rashodi nastali prema posebnim programima i rješenju nadležnog ministarstva, te tada mogu biti i veći. Moramo se zapitati zašto gotovo nikome nije stalo da se ta olakšica agresivno promovira u javnosti.
Mišljenja sam da će gospodarsko-socijalna kriza nažalost ima veliki negativan utjecaj na filantropsko ponašanje pojedinaca i društva u cjelini. Tim više što je društvena solidarnost na vrlo niskoj razini, i sve je veća društvena apatija. Nestanak jake srednje klase u Hrvatskoj nosi i gubitak kvalitetnije potpore razvoju zakladništva. Ne treba zaboraviti da je filantropija važna za razvoj civilnog društva pa tako i za razvoj udruga u Hrvatskoj kojih je danas približno oko 55.000.
Činjenica jest da je poslovni sektor bez obzira na poteškoće danas dio zajednice te dijeli sve dobre i loše strane unutar zajednice. Jačanje svijesti o društveno odgovornom poslovanju u hrvatskim tvrtkama nije nužno davanje novca udrugama. Ne samo reputacija i dobar osjećaj da ste učinili nešto korisno, već i partnerski odnosi, volontiranje u zajednici, razvoj novih vještina i zajednički projekti, mogućnosti su koje poslovnom sektoru stoje na raspolaganju unutar zajednice.
Svaki pomak u razvoju filantropije i zakladništva u Hrvatskoj je danas znatan pomak u razvoju društvene svijesti o potrebi za jačanjem solidarnosti prema pojedincima te prema svim ranjivim skupinama u društvu. Iz istih razloga važno je uvidjeti nužnost razvijanja vlastitih ljudskih i financijskih resursa, kako bismo mogli bolje odgovoriti na potrebe i rješavanje društvenih problema. Za taj je uvjet nužno veće razumijevanje filantropije kod pojedinaca, države, poslovnog sektora te bolja percepcija u javnosti. Za početak, mogli bismo modernizirati zakon o zakladništvu. Više od 10 godina negdje u ladicama ministarstva kiseli se zadnji prijedlog za izmjenu postojećeg zakona o zakladama. Možda se čeka njegova punoljetnost.
Drago Vručinić, upravitelj Zaklade Zamah
